Priča o žutim klompama seže u daleku prošlost. Pre puno, puno godina kada sam još išla u gimnaziju, moja sadašnja kuma, a tadašnja drugarica mi je pokazala klompe. Divne žute, al' ono žumance žute klompe u koje sam se ja zaljubila na prvi pogled. Kupila ih je u Švedskoj, skoro da ih nije ni nosila, pa su završile na tavanu u vikendici. Videvši tada moju "patnju" za istim, rekla mi je da će mi pokloniti klompe kada se budem uselila u novu kuću. Tada naravno nije bilo govora o novoj kući, preseljenju, bilo čemu na tu temu. Samo je kulturno htela da me "otkači".
Petnaest godina posle ja sam se preselila u novu kuću. Mi smo postale kume, dato obećanje se ispunilo. Znate šta mi je bio najdraži poklon za useljenje? Žute klompe! Nosila sam ih svuda. Po kući sam mnogo volela da paradiram u njima, jer nemamo tepihe, pa se samo čuje trup-trup-trup po parketu. Sreća da ne živim u zgradi, pa nikome nisam išla na živce, mislim ovi moji ukućani su kulirali...
I tako sam ih srećna i zadovoljna nosila i nosila dok se nisu pokidale. Završile su karijeru, bez ikakve mogućnosti da se okrpe i ponovo privedu nameni.
Od detinjstva do tada sam promenila sijaset klompi. Bilo je tu sjajnih "Šolovih", boljih, lošijih, belih, crnih, šarenih, na cvetiće,u boji kože, ma ni ne mogu da se setim. Ali ove žute su bile najomiljenije! Kada su se one raspale, klompe više nisam ni kupovala ni nosila.
Do danas.
A danas sam dobila iste takve žute klompe. Ne, ne, nije dan mrmota! Naime, moja kuma ima sestru bliznakinju (i ona mi je kuma, ali mladja po stažu), a u ta davna vremena su blizancima kupovali sve isto, tako da je i ona dobila žute klompe, koje takodje nije nosila i koje su isto tako završile na tavanu u vikendici. Srećom po mene, tavan se ovih dana detaljnije spremao i tako sam dobila ponovo žute klompe.
Mojoj sreći nema kraja...
P. S. baš nekad pomislim kako sam blesava, pa se ovakvim stvarima radujem kao malo dete...