24.9.12

Mercedes

Malo morgen:)))


Elem, pre jedno dve godine kupila sam vunicu "noro" i bila sam oduševljena. Tada sam prvi put u životu kupila baš baš skupoceno  predivo (100gr - 18 evra). Kupila sam dve štrengle i kada sam drugaricama rekla koliko sam platila, nisu mogle da veruju svojim ušima. Da bih plastično objasnila kakvo je to predivo, rekla sam im da je to mercedes medju vunicom. Naravno, zavitlavale su me do besvesti zbog mercedesa, ali preživela sam:)))


I onda se pune dve godine kuvalo u meni šta da od toga napravim. Dve štrengle, ca. 600 metara. Nešto veće i ozbiljnije ne dolazi u obzir, nemam dovoljnu količinu. Da napravim samo jednu veću trouglastu maramu, žao mi je, htela bih i neku kapu i rukavice, pa makar i bez prstiju. Da se kompletiram, sa sve ciklama bundom (ko razume, shvatiće:))), pa nek' ide život! Taman sam pre nekog vremena rondala po zalihama i naletim na lilavsku Unitasovu "luciju" i tu mi klikne. Savršeno se uklopilo, ja zadovoljna, ostala mi još jedna štrengla za rukavice i kapu. I to mislim da znam kako ću i šta ću. Pripremiću se na vreme za predstojeću zimu...


No, da se vratim na "mercedes". Duboko sam se razočarala. Osim boja i nijansi koje su fantastične, ostalo je sve vrlo prosečno i obično. Volim kada je nit neujednačena, to daje lepu teksturu, ali ovde se desilo da vunica nije dobro upredena, pa na momente liči na klikere. Zatim, vunica koja toliko košta ne bi smela da ima prekid, ovde je bila vezana čvorićem. Meni to ne smeta kada kupim St. George (prosečna cena 1 evro po  štreni), ali za ovo sam "otpala"! A vrhunac svega mi je bilo trunje. Pošizela sam! Ne znam da li je ovo slučajnost ili su to uobičajene pojave za "Noro", u svakom slučaju, odbilo me zauvek.
Lažem, ako je nadjem po pet puta nižoj ceni, kupujem:))))

18.9.12

Podmetač

Nekada mi se desi da posle nekog ozbiljnijeg štrikaćeg poduhvata zapadnem u stanje hibernacije. Ne traje dugo, ali čisto da se zna da mi ponekad dodje. Onda se mislim šta ću da pletem, pa ne mogu da se odlučim. Ili mi fali vunice (o, da, znam da zvuči čudno, ali nemam baš onakve kakve želim, već imam samo gomilu od koje me ponekad uhvati muka, na sreću, pa brzo prodje:))) ili ne znam šta da radim, a moram da radim ili u najvećem broju slučajeva moram da imam neki lagani "mozak na pašu" projekat za štrikerska druženja! To znači da se samo štrika pravo, nema brojenja, uklapanja, može da se priča, da se jedu kolači  i ogovaraju muževi:)! 


E, pa u jednoj takvoj pauzi sam napravila ovaj podmetač za šolju. 



I to za posebnu šolju koju sam dobila na poklon. Šolja  dovoljno velika za udarnu jutarnju dozu turske kafe, za popodnevnu nesicu, a zimi kad me uhvati želja za finoćom ili se već prepijem kafe, za čaj. Naravno, da stvar bude bolja, odlično služi i kada se šolja vadi iz mikrotalasne...


A sada malo i tehnički podaci:
Pleteno od čiste vune "Alempijević", filcovano u mašini za veš na 40 stepeni (sa šarenim vešom), malo veza, jedna aplikacija u obliku srca i postava! 

posle filcovanja

Na žalost, nisam izmerila dimenzije pre i posle filcanja, ali ako će nekom koristiti, radila sam iglama br. 5, 40 petlji i 38 redova! To je sav nauk. 

16.9.12

Zeleno, volim te zeleno

Jednostavna zelena marama kojoj čar daju veliko kokosovo (objasnila mi prodavačica) dugme i opheklana ivica. Polako se spremam za zimu, vidi se iz priloženog:



Ostala mi je još jedna štrengla, a vunicom sam oduševljena! Tako se lepo radi, milina je držati pod prstima. Mislim da ću uraditi još kapu i rukavice.
Recept za maramu je ovde!

4.9.12

Zeleni post

E, ako ste mislili da ću da pišem o ekologiji, prevarili ste se:))
Naime, mene tako s vremena na vreme uhvati želja da se bakćem sa cvećem. Mislim, nije to sad pravo cveće (nije ni plastično), već zelenilo i to ono kućno i okolokućno! Na sreću taj napad me brzo prodje, pa onda opet nastavim po starom. Hoću reći, nekad prodje po ni sama ne znam koliko dana da ne zalijem cveće, pa se ono jadno skroz otrombolji, ali infuzija mu uvek dodje u poslednji čas.  Imam nekoliko omiljenih biljaka kao što su lipa (u dvorištu), japansko drvo, drvo života, poneki kaktus (i on ume da "crkne") i naravno čuvarkuća. E, o tome sam htela da pišem.


Čini mi se da je čuvarkuća jedina biljka koja me stvarno hoće. Verovatno zato što nije mnogo zahtevna, što raste gde kod, što je lepa i zelena... Ali dogodi mi se da je malo zapostavim, pa se jako razmnoži i saksija joj postane mala.
Pre nekoliko dana sam dobila na poklon ove dve divne saksije i  odmah sam znala šta ću sa njima. Sin me je pitao da li ću iz njih da pijem kafu!? Doduše, kad malo bolje razmislim, ideja mu uopšte nije loša, ali već imam jednu sličnu razigranu štraftasu šolju za kafu...


Tako su mi čučnule i uz kuću i za čuvarkuće koje sam malo htela da obradujem seljenjem na novo mesto. Neka imaju mesta da dišu, tako su lepe i velike.
A kad porastem, onda ću da imam puno, puno sukulenata i to različitih vrsta, pa ću da se zabavljam do mile volje....
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...